One day I'm gonna grow wings https://blog.dnevnik.hr/isaka33

četvrtak, 26.11.2009.

Blokiraj me bejbi

Sa svakom novom akademskom godinom sve me više obuzima veselje što nisam upisala - Filozofski fakultet u Zagrebu.
Oh da da se pohvalim...bila sam ja među čak prvih 200 ali eto....moja guzica je htjela pravo.

Sad, dok navečer štrebam nešto potpuno životnonepotrebno iz područja pravnih znanosti ipak ne mogu a da s podsmijehom ne škicam prema Dnevniku i reportažama o JOŠ jednoj studentskoj blokadi na filozofskom fakultetu.

Promatram tu gomilu mladih, buntovnih, slabo počešljanih ljudi i pitam se koliko će im trebati da im iz guzice dođe do glave da ono što traže je apsurdno i nelogično.

Hrvatski obrazovni sustav...pa recimo da nisam više ni sigurna je li pojam "sustav" odgovarajući budući da on podrazumijeva nešto organizirano i smisleno...a ovdje se o tome ne radi. Dakle, taj naš HOS je prema mojim procjenama u tolikom zaostatku za ostatkom svijeta da me činjenica da hrvatski narod još nije izumro ili raselio se - potpuno začuđuje.

Što je, prema mom mišljenju, glavna boljka hrvatskog obrazovanja? To što ne zna procijeniti i na najbolji mogući način motivirati i usmjeriti mladež. Zatrpavaju nas s tolikim nepotrebnim količinama gradiva, teorijom koju nemamo gdje primijeniti i onda veselo gledaju kako nas nakon faksa realnost nimalo nježno šamari posred face.
Dakle plaćanje ili neplaćanje školovanja još je i najmanji problem. Osobno sam protiv besplatnog školstva jer vjerujem da bi to dovelo do nevjerojatnog opadanja ionako niske kvalitete nastave.

Ali eto...umjesto da se bave kvalitetom oni se opet bave KVANTITETOM.

I onda se nađe neki genijalac s filozofskog. Raščupan, u crnoj majici s ispranim imenom najdražeg metal benda i slavodobitno izjavi, pun sebe:
"Hoćemo svoja prava"
Ni sam nije siguran o kojim se točno pravima radi ali ako ne mora dolaziti na nastavu ne može biti ništa loše? je li tako?
Mladi hrvatski Che Guevara pit će, ako treba cijelu noć na hodniku fakulteta, za blokadu!

Vrtim svoj život sad u glavi i prisjećam se koliko sam samo puta u životu i ja poželjela da sam "u blokadi".

Npr. majka mi reče "Poredi svoju sobu" a ja demonstrativno sjednem nasred hodnika kuće s transparentom "Moj kaos je moja stvar" i u znak protesta ne perem se 5 dana.
Ili naprimjer, umjesto da sam platila pripreme za fakultet i štrebala mjesecima mogla sam jednostavno leć ispred fakulteta i štrajkat glađu dok me dekan osobno ne upiše.


Na ovom svijetu toliko je nepravde da nam jedan cijeli život u štrajku ne bi bio dovoljan.

Ali lako je buniti se, nema ništa lakše nego biti dio neidentificirane mase u kojoj je osjećaj odgovornosti minimalan. Onda je lako boriti se za "svoja prava".

Ti isti studenti...koji se sad tako žustro bore za svoja "prava", koliko će njih iskreno boliti briga za taj isti faks, studiji i općenito školstvo kad jednog dana dobiju diplomu u ruke?

Što se svijet mora mijenjat samo kad nama osobno ne odgovara, kad smeta našoj maloj guzi?

Da sažmemo...ova blokada je jedno teško SRANJE i izlika za besposličarenje. Kome se uči, pronaći će način...kome se NE uči pronaći će RAZLOG.

Ne znam zašto ali oduvijek su mi demonstracije i okupljanja masa bili strašno odbojni. Ono, ne zna se ko pije ko plaća....sve je u rasulu i prodaju se spike "zajedno smo jači".

Osobno vjerujem da jedan pametan čovjek može više napravit sam, nego sto budala skupa.

Lažna solidarnost i zajedništvo - a zapravo svi gledaju samo svoju presvijetlu pozadinu.

Ja se ne zavaravam da mogu promijeniti svijet, a ne. Jedino što sigurno mogu promijeniti je - sebe ( i čarape hahah) . Znam da nema smisla da sad sjedim negdje na hladnome i pijuckam pivicu u ime neke tamo "blokade"....neću s time ništa postići.
Sjedanjem se ništa trajno ne postiže. Čak ni ako nas sjedi 1000 skupa. Rad rad i samo rad mijenja stvari na bolje.

Sve ostalo je zavaravanje samog sebe.

Mahatma Gandhi nemoj zamjerit.... hhahahah

Mislim da bi na ovu temu sad savršeno legla obrada pjesme Pink Floyda "Another brick in the wall"....mislim da je ova verzija zgodnija za sve one u blokadi....

ponedjeljak, 16.11.2009.

Love is all around us

Danas je bio čudan dan. Jedan od onih dana kad se osjećam više Promatračem nego sudionikom životnih zbivanja.
Danas su svi moji prijatelji nekim čudom željeli čuti moj savjet i mišljenje.
"Kad ti uvijek imaš prave riječi" kažu mi i moram priznat da mi poprilično laskaju.

Kad savjetujem svoje prijatelje i obitelj uvijek si zvučim kao vrhunac inteligencije, razuma i empatije. S druge strane da si bar pola svojih savjeta primjenim na vlastiti život bila bih pravo čudo. Tako je to, savjete je lako davati, teško sam po njima živjeti.

Ali ajde, nešto sam malo marljivija po tom pitanju u zadnje vrijeme i poslušam onu Zdravorazumnu Sebe tu i tamo. Odolim nekim iskušenjima, propustim učiniti neku glupost i tako dalje i tako bliže

Postajem zrelija, ili jednostavno postajem lijenija za kompliciranje nekih stvari.
Shvatila sam da se naše želje, koliko god ponekad sulude bile, ne mijenjaju s godinama. Samo načini njihova ostvarivanja s godinama postaju zreliji i promišljeniji (bar kod nekih) haha.

Mislim da je Freud bio taj koji je iznio teoriju da postoje neke potisnute želje u nama, koje nosimo još od djetinjstva i zbog kojih, bez obzira koliko iracionalne i banalne bile, nismo nikad do kraja zadovoljni ako ih ne ostvarimo.

Vjerujem da ima nešto istine u tome. I da to donekle objašnjava zašto smo mi ljudi skloni ići u krajnosti zbog nečega naizgled nevažnog i nedostojnog.

Sve što radimo, sve što nas pokreće i jedini naš motiv na ovom svijetu jest da volimo i budemo voljeni. Koji god da primjer nađeš,kojeg god da čovjeka pokažeš...u svemu kao glavni pokretač leži neutaživa žeđ za ljubavlju. Čežnja, točnije.

Kažu da je božanska ljubav savršena i da čovjek cijeli život provede tražeći je u drugima ljudima. Da su sve naše ljubavi, svi njeni oblici, samo ovozemaljska utjeha i priprema za onu iskonsku.

Mi ljudi ne znamo voljeti bez posjedovanja. Naša ljubav je sebična ljubav.
To me često rastužuje iako sam i sama takva...

Umijeće voljenja, najvažnije je umijeće. Ljudi misle da tu ne mogu ništa mijenjati...ali to nije istina. Mijenjati sebe na bolje znači mijenjati i načine na koje voliš druge. To znači naučiti opraštati, naučiti puštati i voljeti bez posjedovanja.

Reci mi kako voliš i reći ću ti kakav si....

P.S. posvećeno mojoj dobroj prijateljici koja zadnjih dana proživljava velike lekcije iz Umijeća voljenja

petak, 06.11.2009.

River flows in you....

Jeste primjetili kako svijet postaje točan kad vama treba vremena? Kako vlakovi, tramvaji, autobus i avioni odjednom kreću točno na vrijeme. Kako svijet postaje precizno i pedantno mjesto kad vama treba malo kaosa malo ludila i malo magije da učinite nešto lijepo.
Ali zapravo je uvijek tako. Sve ima neki svoj ritam mimo vas. Sunce izlazi i zalazi bez obzira jesam li taj dan napravila sve što sam naumila.
To na neki način i umiruje i uznemirava.
Znate onu frazu “Zastani i pomiriši ružu”….e pa ja nemam problema s tim. Ja sam zapela u čitavom prokletom ružičnjaku.
Znam da sam zbog tisuća knjiga koje sam pročitala jednom za zauvijek hendikepirana da ikad stvarno istinski realno gledam na ovaj svijet. Jer uvijek tu negdje u meni čuči mali podli idealist kojemu je nebo uvijek sunčano a sve priče mu imaju hepiend. Za njega život ima toliko nijansa, i svaka je jednako lijepa, i svaka je jednako potrebna.
Proširila sam jednu neobičnu zarazu među svojim prijateljima.
Prvo su mi se svi smijali da sam luda jer “vidim znakove”. Nisu to nikakvi apokaliptični znakovi nego male sitne životne koincidencije koje su ponekad toliko nevjerojatne da ih jednostavno ne mogu uzeti zdravo za gotovo.
I sad mi se odjednom svi javljaju s takvim pričama. Nije poanta u tome da se njima to tek sad počelo događati. To se događa svima svaki dan sam su ljudi nestrpljivi da bi zastali i poslušali što im poručuje život taj dan.
Ja ne vjerujem da smo Sami. Da cijeli dan provedemo bez nečije nježne brige i zaštite.
Ja Vidim svaki dan koliko se Netko brine o nama. S koliko ljubavi nas Netko održava iznad vode, da ne potonemo.
Da ne poludimo.
Nedostaju mi knjige, nedostaje mi čitanje literature kojoj svaka druga riječ nije “pravo”.
Jedva čekam da prođu ovi ispitni rokovi pa da se s guštom bacim na neku dobru literature i uzmem predah od štrebanja.
Sad se sjetih Mira Gavrana:
Čitajući knjige nećeš usavršiti vještinu življenja. Život je neobuhvatno protjecanje: opire se svakom određenju. Čitajući knjige nećeš doprijeti do istine. Sve što je napisano, izmišljeno je - stvarnost se ne pokorava riječima. Čitajući knjige nećeš postati ni sretniji ni bolji - ali knjige moraš čitati da bi sve to shvatio.




p.s. ovu pjesmu sam tražila tjednima....budući da nema tekst nisam je mogla naći. Onda sam se prije tri dana probudila i susjed ju je svirao na klaviru i upalim fejs i otkrijem kako se zove jer ju je netko baš u taj isti TREN odlučio staviti na fejs. HA! čuda su moguća :)))

četvrtak, 29.10.2009.

Sabali Sabali

Pokušavam se prisiliti da učim....ali po stranicam se krećem sporo ko puž. Gradivo toliko puta pročitano da mi više pozli kad samo pogledam te stranice...a opet s druge strane znam da me čeka još puno sati štrebanja i štrebanja i polaganog umiranja.....

Ali ajde nisam baš kompletno neproduktivna. Uhvatilo me strašno, gotovo zapanjuće spisateljsko nadahnuće.....tako uvijek bude pred ispit. hahahhahahahahah

Stalno nešto piskaram, zamišljam, planiram.....dođe mi da puknem od ideja i zamisli a onda se vratim ponovno definiciji "tehnike prava u interpretaciji pravnih pravila".

Divim se ljudima koji ove suhoparne stranice upijaju tako lako. Ja se doslovno osjećam ko grešnik dok zlostavljam svoje sive stanice pokušajima da zapamtim jednu definiciju koja ovaj svijet pouzdano nije učinila boljim i jednostavnijim mjestom.

Nikad mi pojam "Inflacije riječi" nije bio jasniji kao kad sam učila ove predmete. To su predmeti o ničemu. Samo jako jakooo puno riječi, nabacanih u duge nizove......s tolikom hrpom gramatičkih i stilskih pogrešaka da slobodno mogu reći da ih ima biti sram!!!!


Trate se ljudske godine, novac i entuzijazam....naše školstvo nije u kur**...a ne. Ono je odavno zaobišlo ku*** i sad je u dubokim govnima!!!!!!!!

Umjesto da me učine željnom znanja učine me željnom psihijatra i narkotika.

ARGH!!!!!!!!!

Dođe mi da vrištim i poludim ponekad, koliko je frustrirajuće.
Voljela bi reći da se ne trudim uopće.....ali, čudnog li čuda....stvarno se trudim. Samo što sve ide tako sporo....

Strpljenja strpljenja.....

Sabali sabali....

ponedjeljak, 19.10.2009.

I ovo će proći

Danas sam se smrznula u Zagrebu. Čak sam se vozila duljim putem do stana jer moj tramvaj nije dolazio pa sam poput kakvog beskućnika uletjela u prvi koji je naišao.

Budući da sam se vozila malo više od pola sata, u polupraznom tramvaju...uhvatila sam se kako promatram Zagreb i kako po prvi put mogu iskreno reći: volim taj grad. Ima u Zagrebu nešto toplo i nešto lijepo.

U zagrebu sam naučila, i još učim, kako biti samostalan i kako stvoriti osjećaj doma kad si kilometrima daleko od onog izvornog.
Kako voljeti sebe, kako biti jak i kako pronaći nešto novo i lijepo u svakom novom danu. Svaki mjesec života ovdje, kao da dobijem još jednu, deblju kožu i to ne samo za potrebe hladnoće

Još ja imam stare slabosti: još uvijek me uhvate trenuci lijenosti, još me zabole neke stare boljke i uvijek potajno osjećam čežnju za sigurnošću koje mi je pružalo djetinjstvo. Pa ipak, sad znam kako se nositi sa svime time.

Imam ja svoje male trikove za preživljavanje.

Npr. uvijek kad se događa nešto dobro ili nešto loše, tiho u sebi ponavljam "I ovo će proći".
Tako se u teškim trenucima ohrabrim da izdržim a u dobrima podsjetim da uživam do kraja i istinski.
Tu sam rečenicu pokupila iz jedne knjige u kojoj je glavna junakinja ponavlja pri svim važnim trenutcima u svom životu, i lošim i dobrim.

Kad znaš da će sve proći, nekako je lakše ne zamarati se malim stvarima i usmjeriti se na velike i istinski važne.
Zato se treba stalno podsjećati.
Mi ljudi lako zaboravljamo da ne prolazi Vrijeme nego prolazimo Mi.

I zato Ja, Smrtnica, idem sad bubat jer će mjesec dana još brže proći.

Ofkors...muzika u skladu s "dubokoumnošću" posta:

nedjelja, 11.10.2009.

Road to hell

Sutra počinju predavanja. Jupi..jeej......

Tom prigodom donosim mali priručnik za preživljavanje na faksu. Pozabavit ću se s 5 ključnih situacija u kojima se prosječni student zatekne bar jednom dnevno.


Situacija broj 1.
Sjeli ste na posve praznu klupu. Mirno vadite knjige. Odjednom se ispred vas stvori pretjerano našminkana ženska sa lažnom Vuitton torbicom i izjavi da ste joj sjeli na mjesto. Što možete učiniti u takvoj situaciji:

a) Pitate je ime, a zatim detaljno pređete pogledom klupu. Nakon toga na glas ustanovite da se njeno ime i znak za zaštitu autorski prava ne nalaze na klupi.

b)Lagano onjušite klupu i izjavite "Ne...nije zapišana, dakle sori ali nisi označila da je tvoj teritoriji"

c) Napravite luđački pogled. Legnete na klupu i počnete se derat "NIKADDD NIKADDD ME NEĆEŠ MAKNUT BUAHAHAAHAHAHA NIKAAAAAD!!!!!!!!!" - garantirano da je to mjesto zauvijek vaše.


Situacija broj 2.
Prema vama se kreće iritantna osoba koju ne podnosite. Susret je neizbježan. Niste ni stigli otvoriti usta za pozdrav a osoba je već lansirala ključno pitanje "Kako to da si pao/pala kolokviji?????"
Ako ne želite da vas BAŠ NIKAD VIŠE ponovno to ne pitaju, koristite slijedeće odgovore.

a) "Imao/la sam seksualne odnose puna dva tjedna bez prestanka i nisam stigao/stigla učit. Možeš li se sad pomaknut da prođem zar ne vidiš da jedva hodam?"

b)"Nisam učio/la. Oteli su me izvanzemaljci. Hoćeš sa mnom na wc da ti pokažem gdje su mi stavili čip? "


c) "Glasovi u glavi mi govore da si glup."


Situacija broj 3.
Moraš otići u referadu radi neke potvrde.

a) Popij nešto prije toga

b) Popij nešto prije toga.

c) Popij nešto prije toga.

Situacija broj 4.
Red za wc je dug tri kilometra. A tebi je mjehur veličine lubenice. Što učiniti?

a) Nonšalantno dođeš do wca i izjaviš da si čuo da prvih pet potpisanih na listi ne mora pisati prvi kolokviji. Ima ljudi koji bi povjerovali, o da.

b)Dojaviš u referadu da je bomba u wc-u.

c)Pitaš žensku koja je slijedeća na redu za wc je li čula da se prije mjesec dana jedna ženska zarazila gljivicama u tom wc-u?


Situacija broj 5.
Kokoši iza tebe ne prestaju pričati o zadnjem koncertu Seke Aleksić i pjevušiti svojim nazalnim glasovima njene refrene.

a)Sistem "Stvori paniku": Okreneš se i izjaviš da je kolokviji 5 dana ranije od predviđenog. Sad će kokodakat o kolokviju ali bar će prestat pjevat.

b)Udaraš glavom od zid dok ne izgubiš sluh....ili svijest..

c) Udaraš njihovom glavom od zid. Dok se zid ne sruši jer pametniji popušta.


O bože. Nisu predavanja tako loša. Ali nigdje nisam vidjela manje smisla za humor kao na svom faksu. Nigdje. To je prestrašno. Ko da im je smisao za humor odstranjen pri rođenju.
Nisu svi takvi....ali jedno 80%....brate, prestrašno.

Danas sam čitala da dementni ljudi ne razumiju i ne osjećaju kad je netko sarkastičan ili kad se šali. To je znanstveno dokazano i lječnici se koriste sarkazmom za otkrivanje demencije.

(Ovo mi baca sasvim novo svjetlo na neke ljude hahahaahahahahahahahahaha)

Idem sa malo poslušat muziku...pajkiti i mentalno se spremati za sutrašnje predavanje.

Prigodna pjesma za početak faksa....Road to hell hahahahah

četvrtak, 08.10.2009.

Hvala ali vaša teflonska tava i vjera me ne zanimaju.

Obožavam zimu. Razdoblje od rujna do prosinca najljepše mi je u godini. Siječanj je najbljutaviji mjesec u godini. (Skidam kapu Balaševiću za pjesmu "Ne volim januar" )

Danas je Zagreb bio nevjerojatno prazan. Izgleda da su svi ugrabili priliku da otputuju negdje. Ja sam se počastila ručkom na Trgu, kavom na Cvijetnom i šetnjom uz Savu.

Vrlo ugodno popodne ako izuzmemo da sam na Cvijetnom prokleta od strane pijanice kojem nisam htjela dati sitnog za novu dozu alkohola. Što je najžalosnije, stvarno i nisam imala sitnog. Ali ajde ti to njemu objasni....nemaš sitnog - gorjet ćeš u paklu.

Jučer sam također na svoju veliku "žalost" odbila kupiti knjigu o Himalaji od nekog alternativca. Rekao je da za knjigu dam onoliko koliko ja mislim da je dovoljno. S obzirom da je knjiga debljine priručnika za sastavljanje ormarića i (otprilike toliko i dubokoumna), dala sam mu deset kuna sitno (i previše ali eto) i onda ih lijepo uzela nazad kad mi je složio facu i rekao "A imaš samo u sitno?...ja bi u krupno..."

Ma goni se i ti i Himalaja i Tibet i prosvijetljenje. Mrš.

A tek oni što mi na kućnim vratima pokušavaju "prodat" vjeru.... e ti su mi najžešći.

Stvarno mi nekad dođe da ih pitam: "Kakva je to vjera koja u svoje redove prima ljude koji su se na kućnim vratima spremni odreći svojih životnih uvjerenja i svega onoga čemu su prije pripadali zbog nekoliko vjerskih letaka i propovijedi luđaka koji u radno popodne nema pametnijeg posla nego kucati strancima na vrata?"

Daj molim te. Zadnji put kad sam pogledala vanka, nisam vidjela ni pijesak ni pustinju ni nomadski način života što bi prema meni bilo jedino opravdanje za takav način "širenja" vjere.

Vjerski fanatici - dobrodošli u 21. stoljeće. Nema više potrebe da hodate okolo i glumite proroke.

Zar se vjera treba širiti istom tehnikom kojom se prodaju Zepter teće?
Znate ono kad se okupi hrpa žena na prezentaciji od kojih na kraju svaka ode kući s potpuno nepotrebnim mikserom ili specijalnom vakumskom zdjelom.
Sjedite okruženi svojim susjedama i kolegicama s posla. Sve su došle, naravno. Ne daj Bože da se pomisli da nemaju za kupit teću.
Potajno, zapravo, sve se žele samo najest i otić doma što prije jer im je muž na odlasku dobacio "Ako kupiš još neku pizdariju na prezentaciji - rastajemo se"

E pa zamislite da se tako širi i vjera?

nedjelja, 04.10.2009.

O povratku odbjegle ovce, životu u vrtiću i okrutnosti referada.

Opet otvorih blog. Odbjegla ovca se vratila u stado.

Dugo sam razmišljala kako da započnem prvi post. I shvatih da je najbolje započeti onako kako se započinju sve priče – od početka.

A svi znamo da sve priče počinju u vrtiću.
Tvoje prvo vršnjačko socijaliziranje. Prva prilika da uspješno zasereš sve svoje buduće kontakte. I to doslovno, ako uzmemo u obzir da je to razdoblje kad ti pojam wc školjke i nije baš najjasniji.
Hijerarhije i klanovi u vrtiću su nekad toliko okrutni da pokraj njih, kaste u Indiji djeluju poprilično bezazleno.
Sjećam se svog prvog dana u vrtiću. Leća je bila za ručak. Mrzim leću. Onda su nam dali prazne krugove da ih ispunimo bojom tako da ne pređemo crtu. Sva tri kruga sam obojala žarko crvenom i sažalnim pogledom gledala rad svog kolege koji je toliko unakazio krugove da više uopće nisi mogao raspoznati radi li se tu o krugovima ili je mladi umjetnik odlučio kopirati Pollocka.
E da…i ostale djevojčice su me ignorirale. Sa mnom su se htjela igrati samo dva dječaka. Igrali smo igru u parku “tko će skupiti više zemlje”. Svakako jedna od inteligentnijih igara koje sam u životu igrala s muškarcima.
(Da mi je bar tad netko rekao da “skupljanje zemlje” nikako nije najprimitivnije što jedan muškarac može tražiti od mene. !!!!)
Eh da, uvijek postoji ženska u vrtiću koja je već svim muškima pokazala svoje roze gaćice na male ponije. Svi muški u vrtiću je obožavaju iako još uvijek nisu sigurni zašto (ali saznat će već kroz nekoliko godina)
Vlasnica rozih gaćica na male ponije (a.k.a. vrtićka drolja) postaje omražena od svoji vrtićkih kolegica koje nisu sasvim sigurne što to njihova kolegica radi loše ali instinkti im nalažu da ne dijele svoje barbike s njom.
Ali, budući da se promiskuitet lako širi, ne prođe dugo a uskoro već cijela ženska vrtićka populacija otkriva čari manipulacije mladog muškog uma jednim običnim pamučnim gaćicama u pastelnim bojama s veselim uzorcima.
U vrtiću također prvi put dobiješ priliku biti istinski nasilan. Vrhunac mog nasilja je bio gađanje mog kolege pastelnom bojicom u oko. Ni dan danas ne znam zašto sam to učinila, dotični mi naime nije učinio ništa što bi zaslužilo takav izljev bijesa.
No, to ne znači da kasnije u životu neke pripadnike muškog roda nisam poželjela pogoditi pastelnom bojicom u oko…. i to pastelnom bojicom od pola kile po mogućnosti.

Kasnije dođe na red osnovna škola, pa srednja. I tu naučiš suptilnije izražavati svoj bijes a ne samo uz pomoć pribora za crtanje.
Naučiš osnove manipulacije, ignoriranja, glume i svega onoga što spada u proces jedne prosječne ljudske socijalizacije.
Ako uz sve to čitaš i hrpu knjiga kao ja, postaneš idealist i tako si jednom za zauvijek zasreš sve šanse da ikad imaš realan pogled na život i sve popratne pojave.
Još ako si žensko, to je onda posebna priča. Ima li išta gore od idealistične žene u 21. stoljeću?
(Ima – romantična žena u 21. stoljeću. )

I tako, ne okreneš se ni dvaput i već si na faksu. Pokušavaš skopčat kako i zašto. Pokušavaš izabrati pravu stvar.
I onda shvatiš da je i dalje poanta u gaćicama. !
U srednjoj školi bivaš zadojen mišlju kako te na budućem fakultetu čeka čitavo leglo intelektualaca i mladih bistrih umova s izvrsnim smislom za humor.
Onda dođeš na faks i shvatiš da ti pola prve godine pada u ekstazu na pjesme Seke Aleksić.
Pomiriš se nekako s time, ponavljaš samom sebi “ma svi smo mi ljudi, svi smo jednako vrijedni” dok se na hodniku pokušavaš ne sudariti s hodajućim klonom dotične pjevačice.
Ali ajde, ima i ljudi po mom ukusu.
Sad, kad već imam proživljenu jednu godinu “života” u Zagrebu iza sebe, sa smješkom promatram nove generacije koje pristižu . Poput starog i iskusnog profesionalca blago se smješkam dok slušam njihov, na zabludama utemljen, budući život u Zagrebu. Ali ajde, nek se đeca raduju dok mogu!

Već prvi prvom kontaktu s tetama u referadi shvatit će da je ovaj svijet sve samo ne ugodno i prijateljsko mjesto.
Uvijek sam se pitala zašto u zadnje vrijeme ima toliko nasilja po fakultetima i školama. Sad znam.
Kolike su me samo mračne misli pohodile dok sam stajala u redu za referadu.
Dođeš, staneš ko čovjek na kraj reda ako si pošten, unatoč činjenici da ih je bar 1000 ispred tebe a ti imaš samo pokupit jedan mini pečat. I tako stojiš i čekaš, poštenje ti daj snagu, ali ne zadugo. Vrlo brzo ugledaš slijedeći prizor koji zauvijek ubije tvoju vjeru u poštenje ljudskog roda:

(prema skoro pa potpuno istinitom događaju)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

:P

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr